Veli mi Irena iz Vestigiuma, – Napravi nam radionicu šivanja!
Mislim se, pa ti ne znaš da ja šivam samo ono što volim, a to su jastuci i torbe. Pa koga bi takva radonica zanimala?!
– Ma gle, veli ona, idemo probati pa ako nitko ne bude htio nema veze, to ionako bude išlo samo mjesec dana i gotovo.
– Mjeseca dana mogu izdvojiti svog vremena, kopkalo me i upecala sam se. Uostalom, šivanje je antistress, neka se malo nauče pa će dalje moći same, tako sam i ja… I pristanem!
Krenula je objava na fejsu. Omajkomila! Dvije, tri, sedam, osam žena imam u grupi! Imamo ozbiljne gospođe sa ozbiljnim poslovima, aktivisticu koja bi se borila sa političarima, a za mašinom je milo dijete, imamo dvije friške mame, penzićku bez koje ne možemo zamisliti radionicu i čiji nas vedri duh stalno nasmijava. Tu je i moja Melina bez koje ne bih mogla sve to shendati, a koja se dobrovoljno ponudila da zajedno vodimo radionice i na tome joj hvala. Šivamo, smijemo se, istražujemo, kreativne smo i uživamo beskrajno tih sat vremena.
Kad stisnemo papučicu na mašini i krenemo raditi taj šav ulazimo u drugu dimenziju gdje je sve moguće…gdje same krojimo svoj svijet.