Svakog četvrtka u 18.00 znalo se, Natalija i ja idemo na predavanja Srdjana Roje. Tada, prije 9 godina, bilo nas je možda dvadesetak na predavanju i fokusirano smo upijali njegove riječi. Svi jednako očarani tim jednostavnim produhovljenim čovjekom, koji je virtuozno balansirao između Budhe i Shroedingerove mačke, između indijske i zapadnjačke duhovnosti, meditacije, joge i kvantne fizike. Staložen, smiren, s puno ljubavi i strpljenja prenosio nam je bogato znanje, ulijevao nam povjerenje i zadobio naše poštovanje.
Kada je nakon par mjeseci od prvog predavanja Srđan objavio da počinje tromjesečni „Super Ja“ program, Natalija se okrenula prema meni i izjavila: „Nas dvije idemo na ovo!“. Privatno nisam bila sigurna da mogu, ali ona se nije dala smesti.
„To je samo dvanaest utoraka po dva sata, sve će se posložiti i ti ćeš ići. Ja sam se već prijavila i voljela bih da tečaj prođemo zajedno,“ završila je svoje ubjeđivanje najslađim smješkom.
Tri dana od tog smješka ja sam neveselo ležala u krevetu sa longetom na nozi. Uganuće zgloba ipak je bila sretna okolnost, što sam kasnije spoznala. To me prisililo na mirovanje pa sam imala vremena na miru proučiti Srđanov mail. Detaljan program „Super Ja“ tečaja opisivao je što ćemo učiti: meditacije, rad na definicijama i uvjerenjima, manifestiranje…toliko toga uzbudljivog, a na kraju svega kratka uputa koja je glasila:
“Radit ćemo u dvorani za jogu, bit ćemo bosi, ponesite meditacijski jastuk za sjedenje.“
Na spomen meditacijskog jastuka nije mi se upalila lampica već svjetionik. „Kakav sad meditacijski jastuk?!“ Jastuci su moja specijalnost, ono što volim raditi, ali meditacijski? Moram saznati više. U krilu mi se našao laptop za istraživački rad. Sutradan je u krilu bila i šivaća mašina. Materijali, škare i konci na sve strane oko mene. Šivaj, paraj, prouči, spoji, ponovi…neko drugo stanje svijesti, totalni fokus da završim jastuk. Noga je prestala boljeti, ja sam prestala jesti. Nisam mogla dočekati da sjednem na njega i isprobam po čemu je meditacijski jastuk punjen ljuskicama heljde poseban.
Voljela bih ovdje napisati da sam, kada je bio sašiven i napunjen, osjetila ponos i radost, čula fanfare i bljesak svjetlosti s neba. Ma kakvi! Jastuk je bio ok, funkcionalan i udoban, ali shvatila sam da sam mogla i bolje.
Uzbuđenje je pokrenulo maštu, što još mogu. Nedostajala je ručka, a bilo bi dobro da ima unutarnju navlaku, a što kada bi sve bilo napravljeno prema onome tko sjedi ili bi se moglo lako otvarati, možda sa nevidljivim ciferom? Daj zamisli kojih sve boja i dekoracija tu može biti! Oduševljenje me nije napuštalo danima. Mozak je kuhao, ideje su navirale, a onaj poznati osjećaj u trbuhu, točno ispod pupka, proradio je. Znala sam da sam pronašla svoju svrhu.
Često sam se kasnije u životu vraćala upravo u taj trenutak. Moj prvi meditacijski jastuk i ja sklopili smo dogovor, zajedno do Super Ja! Iako tada još nespremna napraviti savršen jastuk, svojom željom, strasti i učenjem, svojim DA da idem putem stvaranja najudobnijih i najljepših meditacijskih jastuka, izazvala sam Svemir da me podrži u tome.
Sve akcije koje sam kasnije poduzela dovele su me do toga da radim jastuke koji drugima donose udobnost i mir u meditaciji.
Jedva sam dočekala utorak. Željna da vidim druge, bila sam iznenađena kad nas je samo troje imalo meditacijski jastuk. Kada je netko pitao: „Na čemu ćemo mi ostali sjediti?“ Natalija je uzela moj jastuk, bacila ga u sredinu kruga gdje smo sjedili i mirno rekla: „Jasminka će nam svima sašiti jastuke!“
I tako se rodio Kreativni brlog.